Nova je godina. Krećemo ispočetka. Novih 365 dana, 6 sati, 9 minuta i 9,76 sekundi. Okreću se novi listovi, donose nove životne odluke i zakljine da će ovo biti “najbolja godina do sad”.
Osobno nikad nisam donosila nikakve novogodišnje odluke. Najviše zato jer jednostavno nisam previše o tome razmišljala, nisam imala neke grandiozne planove. Iskreno nemam ih ni sad.
Ja sam oduvijek bila tip koji je živio iz dana u dan. Bez nekih konkretnih planova i ambicija. Bez razmišljanja sam se držala zadanog puta – nakon osnovne upisala srednju školu, nakon srednje faks (koji je ostao nedovršen) i kasnije tražila posao. Ne posao iz snova, nego bilo koji, da zaradim za život. Nisam ni pomišljala da postoji išta van tih okvira. Najgore od svega je zapravo bilo što nisam znala što želim od života.
S godinama sam se na kraju, pogotovo nakon što sam počela živjeti s Igorom i u tome našla svoj kutak sreće, počela povlačiti iz svijeta. Malo pomalo, izlasci, pa čak i obične kave više me nisu mogle izmamiti van. Zatvorila sam se u sebe i svoja 4 zida i jedine znakove života davala kad bi negdje otputovali. Ostalo vrijeme nisam toliko živjela koliko preživljavala.
Dok jednog dana nisam postala mama. Tu više ni nema bi – ne bi. Uz malo biće koje u potpunosti ovisi o tebi, jednostavno se moraš trgnut. No i tada se nije radilo o meni, sve je bilo podređeno Adamu. On je bio moj centar svijeta. Nisam mogla ni zamisliti da se odvojimo jedno od drugog. Stalno sam razmišljala i informirala se o svakom djelu njegova razvoja i odgoja. Stalno se trudila i toliko trošila i sam sebe osuđivala za neuspjehe i propuste. Jednostavno, bila sam preopterećena. Ponekad toliko da nisam ni stigla ni znala opustiti se i jednostavno uživati u majčinstvu.
No, zadnja godina je bila drugačija. Kalinim rođenjem postali smo „cijeli“ i s dvoje male djece više nisam ni stizala biti toliko rigorozna i stroga prema sebi. Pomalo sam si počela popuštati i paralelno su se počele rađati moje vlastite želje i ideje. One koje više ne možeš izbaciti iz glave. Koje ti prožimaju misli u svakom trenutku. Koje te vesele i zbog kojih ti ništa od potrebnog za ostvariti ih nije teško.
Zato ovo mora biti moja godina. Ne zbog dobrog horoskopa ili pozitivne numerologije… Ne.
Mora biti jer sada, valjda po prvi puta u životu znam što želim. Ove godine, upravo sada, slažem bucket list. Stavljam na popis sve one stvari, velike i male, koje me vesele. One zbog kojih se jave leptirići u trbuhu.
I, iako sam baš nedavno gledala nečiji govor koji je upravo savjetovao ljude da se ne usmjeravaju na određene stvari jer bi pritom mogli propustiti mnogo toga spontanoga i nepredvidivoga, moram priznati da, iako se djelomično s time i slažem, za mene život bez cilja i želja ne vodi nikamo. Ne, za mene nadalje više nema besciljnog lutanja u nadi i iščekivanju da se nešto posebno samo dogodi. Odsada radim na onome što želim.
Realno, dolaskom nove godine ništa se bitno nije promijenilo. Samo brojke na papiru. Ništa se revolucionarno neće dogoditi samom njihovom promjenom. Ja sam i dalje ja. Sa svim svojim vrlinama i manama, i po novome, željama i planovima. Znam da neće sve biti idealno, onako kako ja to zamislim, no to je ok. Zasad, bitno je da znam kamo idem i kako tamo stići.
I jedva čekam sve to postići, doživjeti i ovjekovječiti na mom malom blogu. 😊