Moram priznati da nisam bila spremna za vrtić. Točnije, nisam bila spremna za adaptaciju. Shvatila sam da sam cijelo ljeto razmišljala je o njegovom cjelodnevnom boravku tamo. O onome poslije prilagodbe. Zamišljala sam kako se Adam dobro snašao, da uživa tamo i kako ću se napokon u potpunosti moći posvetiti Kali. Nezahtjevna kakva je, često je pred Adamovim traženjem pažnje pala u drugi plan. Da joj je išta falilo sigurno bi se bunila, no ipak me zbog toga često grizla savjest.
Sva naša priprema se odnosila ili na praktične stvari (nabavka papuča, ruksaka i sl.) ili na pripremu Adama na ono što ga čeka. Pazili smo da pričajući o vrtiću pokazujemo entuzijazam kako bi i sam to doživio kao nešto uzbudljivo. Pritom smo skroz zaboravili na nas. Da se i mi pripremimo.
Tako je stigao vikend prije kretanja u vrtić, a s njim i grč u želucu. Postala sam po prvi put svjesna onoga što je pred nama. Plač, borba, razdvojenost… Slušala sam tuđa iskustva, ali se s njima jednostavno nisam mogla povezati. Da, bilo bi mi žao slušati o tome kako je nečije dijete plakalo, ali s obzirom na to da je to normalna reakcija djece na adaptaciju nije mi se činilo tako dramatično. Razum je tada bio jači od emocija jer se nije radilo o mojem djetetu.
Naš prvi dan bio je utorak. Tata je bio s nama da ga zajedno otpratimo u vrtić i bude s Kalom dok smo Adam i ja unutra.
U svoju grupu je ušetao samouvjereno i odmah navalio na igračke. Nije se tada previše obazirao na mene i ja sam se trudila ostaviti mu što više prostora da bude samostalan. Bio je gušt pratiti ga kako se tamo ponaša „kao doma“ i nisam mogla vjerovati da će ova adaptacija možda ipak proći tako lako. Zaplakao je samo u dva navrata. Jednom kad je pao i drugi put kad je drugi dečko počeo jako plakati. Tu se vidno bio uzrujao.
Mi pokušavamo stvari prikazivati što realnije, bez izmišljanja priča. Tako sam i tada objasnila da je taj dečko tužan jer nema mame u blizini ali da nije sam, tu su druga djeca i tete a mama da će uskoro doći po njega. Također sam mu skretala pozornost na drugu djecu koja ne plaču. Oni znaju da je sve ok, da su tu da se igraju i da će njihovi roditelji kasnije doći po njih.
Igor, koji je bio vani s Kalom, bio je na 100 muka misleći da je Adam taj koji tako neutješno plače. Stalno se borio s porivom da uleti i utješi ga iako je znao da Adam nije sam. Mislila sam si tada koliko je to teško moralo biti bez da sam tad shvaćala da isto čeka i mene 2 dana kasnije.
Srijedu smo preskočili jer smo morali obaviti kontrole u bolnici. Zato smo u četvrtak krenuli dalje. Stigli smo u vrtić, dala mu pusu i već je ponovno sam krenuo u svoju grupu kada se nakon par koraka okrenuo i vidio da ga ovaj put ne pratim. I odmah krenuo plakati i trčati nazad meni. Nažalost, ne postoji lijepi način da se dijete odvoji od mame. Tako ga je i tada teta na brzinu ulovila da ne istrči van i zatvorila vrata. Ostala sam s druge strane vrata slušajući ga kako plače i kako se bori da otvori vrata da dođe do mene. Sve što sam mogla tada je boriti se protiv svog instinkta da uletim unutra i utješim ga.
Srećom, ubrzo se smirio i zaigrao. Tih sat vremena koliko je bio unutra mi je proletjelo. Najviše činjenici što sam znala da više ne plače, ali i zahvaljujući razgovoru s tom drugom mamom. Zajedno smo odbrojavale minute dok nije došlo vrijeme da odem po njega. Iako je bio miran kad su se vrata otvorila, bio je potreban tek jedan pogled na mene da opet krene plakati. Izgrlili smo se, izljubili i pokušala sam mu posebno istaknuti taj dio da sam došla po njega, da ga nisam ostavila. I da ću ubuduće uvijek doći.
Petak je prošao slično. Grozan rastanak uz bacanje po podu jer ne se „ ne želi ići igrati“ i meni grozno, ali nužno, tetino sprečavanje njega da pobjegne.
Ovaj put je ostao sat i pol. Kažu da se brže smirio i dalje više nije plakao nego se lijepo igrao. Čak i kada me vidio da sam došla po njega nije zaplakao. Krenuo je plakati, no dok je već došao do mene da ga zagrlim, snimio je igračku iza mene i produžio do nje. I tu sam, više nego prije, postala jako optimistična.
Karakterno je takav da mislim da će u vrtiću uživati. Samo da prođe ovo vrijeme adaptacije da shvati je ono mjesto za učenje i igru i da će mama uvijek doći po njega.
Ovo su tek prvi dani. Nakon ovoga, tko zna što nas sve čeka. Kako će se na kraju prilagoditi, hoćemo li uspješno izbjegavati bolesti i hoće li se s nekime brzo sprijateljiti… Saznati ćemo (a i vi sa nama) uskoro. 🙂