Moram priznati da sam oduvijek bila pomalo fascinirana različitim mišljenjima vezanim za odgoj, pa i samim doživljavanjem djece. Još otkako nisam mogla zaobići onaj famozni tekst u kojem je „majka pljunula na današnji način odgoja djece“ razmišljam o tim razlikama i koliko oprečne one mogu biti. Sudeći po tome da se taj tekst svako malo ponovno shera sa ciljem pokretanja diskusije, očito nisam jedina.
Jako mi je zanimljivo kako se mogu složiti s tom autoricom oko nekih detalja, poput ideje da se djetetu dopusti da padne, da se zamaže, a opet istovremeno biti odbijena zbog načina i tona pisanja. Taj pristup s visoka, u kojima smo mi bog i batina, a u kojem dijete treba naučiti gdje mu je mjesto (što je očito ispod nas) mi nikad nije sjeo.
Danas, kad se malo bolje zna o fazama odrastanja i psihologiji iza nje, začudi me stav roditelja u kojemu oni „ne padaju na te spike“. Nije mi jasno zašto je toliko lakše zaključiti da je dijete zločesto ili razmaženo, umjesto malo se zamisliti nad onime što je uzrokovalo ovakvo ili onakvo ponašanje, pokušati se staviti u njihovu poziciju. Zašto je naša primarna reakcija „kazniti ga kako bi naučio“ umjesto pokušati ga razumijeti i pomoći mu primjerom i prihvaćanjem?
Djeca znaju biti izbirljiva po pitanju hrane i ne silim ih da jedu što ne vole, ili misle da ne vole. Ako mi je baš stalo da pojedu nešto oko čega filozofiraju, pokušat ću biti kreativna u serviranju istoga. Ali da se oko toga vode bitke, svađe, to mi nema smisla. Kao i sve ostalo, i to je faza i proći će. A kao što ja ne bi voljela da mene netko sili jesti što ne volim, ne pada mi na pamet da to radim i svojoj djeci.
Tantrumi… Mrzimo ih mi, a sigurna sam i naša djeca. Jer još nisam doživjela da vrište i plaču bez razloga. On uvijek postoji samo ga mi ne vidimo ili ga banaliziramo. Jer, iako se nama takvo ponašanje čini kao pretjerana reakcija za, recimo, ne dobivenu čokoladu, njima je to u tom trenu nešto što najviše žele i upravo im je uskraćeno.
U trenucima dok su oni tako ljuti, razočarani, je li stvarno najbolja taktika vikat na njih, prijetit im ili ih čak fizički kazniti? Ako misliš da je, reci mi za koga misliš da je to najbolje? Za njih najbolji način da nauče kako bolje vladati emocijama ili je to najbolji način da ti ispoljiš svoje frustracije? Jer realno, bez obzira na to koliko nas oni isprovocirali svojim ponašanjem, ono kako ćeš ti u tim situacijama postupiti je isključivo na – tebi. Ako u tom trenutku popizdimo i izderemo se na njih ili čak reagiramo fizički, nismo li onda upravo reagirali baš kao oni?
Ako dozvolimo našim emocijama da tada prevladaju, po čemu smo bolji od njih?
Njemu ćeš uskratiti pravo na te emocije samo jer ih ne zna ispoljiti na ljepši način a svoje ćeš ispade opravdati „u ime odgoja“…
Da se razumijemo, svi planemo. I ja planem, gotovo svakodnevno. Čovjek sam kao i ti. Nije nešto čime se ponosim, ali to je realnost koju je isto bitno da iskuse i tada je na nama pokazati im primjerom da se poslije treba priznati greška, ispričati i drugi puta pokušati bolje.
Želimo da budu samostalni, neovisni, ali kad nam se „usprotive“ i dovedu naše zahtjeve u pitanje, reći ćemo da su zločesti i da provociraju. Umjesto objašnjenja servirat ćemo im kaznu.
Žalit ćemo se da su neposlušni, no u svoj žurbi ćemo ih rijetko dati dovoljno vremena da reagiraju. Samo zato što ne naprave što tražimo isti tren, ne znači da ne bi poslušali.
Naša djeca upijaju sve oko sebe. Non stop su stimulirani stvarima koje mi više ni ne primjećujemo ili uzimamo zdravo za gotovo. Istraživanja kažu da se u prve dvije godine djetetova života stvara preko 2 milijuna sinapsi svake sekunde! Nije li to nevjerojatno?!
I nisu li onda naša očekivanja nerealna?
Da, ja sam njih rodila. Ja sam poželjela imati bebu, tj. dvije. Je li to zbog „otkucavanja biološkog sata“ ili nešto drugo, ne znam, ali nije ni bitno. Bitno je to da moja djeca nisu tražila da dođu na ovaj svijet, nisu tražila da budu rođena – to je bilo isključivo muževa i moja želja i odluka.
I tako smo dobili dva mala čovjeka. Baš kao i mi, i oni imaju svoje želje i osjećaje, no za razliku od nas, ne znaju se s njima još nositi. To je naš zadatak. Dati im priliku da nauče i otkriju tko su i što žele biti. Da nađu način kako pronaći svoje mjesto u ovom društvu upravo onakvi kakvi jesu, a ne da im mi tu pokažemo gdje im je mjesto, stavimo u društveno prihvatljivi kalup.
Nitko ne govori da granice ne trebaju postojati. Ali također mislim da im ne bi smjeli uzimati za zlo kad se zbog njih rastuže ili naljute.
U našem odgoju, biramo bitke. Pokušavamo naći balans između njihove slobode, da mogu istraživati, isprobavati stvari i da su pritom voljeni i prihvaćeni, i postavljanja granica koje će ih moći usmjeriti a da ih pritom ne ograniče u razvoju.
Iskreno vjerujem da se dijete može odgojiti bez kazni ili batina. Samo zato jer dijete nije završilo “u kazni”, ne znači da ne može naučiti o negativnim posljedicama lošeg ili nemarnog ponašanja. Primjerice, ako Adam ni nakon nekoliko upozorenja da pospremi plastelin nakon igre to ne napravi, on će se ostati vani i posušiti se i završiti u smeću. Tako će naučiti koje su posljedice nepospremanja, a ne ideje da je kažnjen jer nije bespogovorno poslušao nas.
Možda je više frustrirajuće, možda potraje dulje, no za njih se vrijedi potruditi više. Netko će možda reći da je lako tako razmišljati kad su Adam i Kala dobra djeca, no je nije li moguće da su djelomično tako dobri jer se trudimo pristupiti im s razgovorom i objašnjenjima umjesto pustim naredbama?
Najveća nit vodilja je upravo ta da s njima nećemo postupati na način kako ne bi htjeli da netko postupa sa nama. A kako ja ne bi htjela da me se sili na nešto što ne želim ili da se na mene viče kad u nečemu ne uspijem, ne želim tako onda niti odgajati njih. Samo zato što su mali, samo zato što sam ja njih rodila (a ne oni mene) ne znači da oni ne zaslužuju isti tretman kakav imamo i mi.
Baš naprotiv…