Volimo putovanja. I nekako se oboje slažemo da, ako ćemo imati mogućnosti, djeci obavezno priuštimo odlazak na more. Ove godine smo išli prvi put na more u četvero. Da bi si olakšali odmor i bili bezbrižni, odlučili smo se za boravak u hotelu. I dok smo, po starim navikama počeli kombinirati što ćemo sve tamo raditi i vidjeti, ubrzo smo od svega odustali. Odlučili smo pojednostaviti sve i ostati na jednom mjestu i jednostavno uživati.
Izabrali smo Hotel Andriju u sklopu Solarisa pokraj Šibenika. Privukao nas je jer slovi kao dječji hotel. Od uređenja do sadržaja, napravljen je da bi i oni najmlađi uživali. Dobro, ne baš najmlađi. Kali je bilo sasvim svejedno gdje smo dokle god su mama i cice u blizini.
Ranije, kad smo bili kod bake i dide u Hercegovini, jedan dan smo otišli do Brela na kupanje. To je već ustaljena tradicija. Tamo nas je iznenadila činjenica kako Adam ne želi ući u more. Igrao se na plaži, zabavljao, ali nije htio ni blizu moru. To je bila velika promjena od prošle godine kada je baš volio biti s nama u moru guštajući u svom kolutu.
Zato nas se posebno dojmio hotelski dječji bazen. Za razliku od plaže na kojoj moraš iznajmiti ležaljku da bi imao privilegiju ganjati hlad suncobrana koji dođe uz nju, bazen je većinu dana bio u hladu. Borovu hladu. Sa besplatnim ležaljkama. Tako smo naše slobodno vrijeme uglavnom provodili uz taj bazen za malce. Tu i tamo smo se Igor i ja naizmjenice zaletili do plaže i nakratko bućnuli u pravo more. Tek toliko da se podsjetimo kako je to plivati bezbrižno.
Dečki su puno više vremena od nas cura proveli na bazenu. Ili igraonici. Razlog je jednostavan – Kala je spavalica. Rano se ustaje, ali i sa svojih tada 7 mjeseci je veći dio dana provodila spavajući nego budna. Naravno, za san joj treba mir jer i najmanja sitnica joj može privući pažnju i razbuditi ju. Samo da bi već za pola sata postala nervozna jer ju umor opet svladava.
Zato smo nas dvije većinu vremena provodile u sobi. Ujutro se dizala extra rano i taman bi izdržala dok uspijemo doručkovati. Spavala bi onda otprilike 2 sata kad bi napokon otišle do dečkiju na bazen. Tamo bi svi uživali do podneva kad bi se zbog vrućine i kolektivnog spavanja vratili u sobu.
Nakon buđenja bi ručali. Prva dva dana smo ganjali ideju pojesti nešto fino u restoranu, ali s obzirom na to da je do njih prvo trebalo doći, pa naručiti i još dočekati hranu s dvoje male djece… Od toga smo odustali i ostalih par dana u miru sobe pojeli sendvič. I Kalu hranili voćem maznutim s doručka. 🙂
Nakon toga je, pogađaš, ponovno bilo vrijeme Kalinog spavanja i dečki bi se tad izgubili. Malo u igraonicu, malo na bazen. Tamo bi nas i dočekali da se još zajedno podružimo prije večere.
Na moru smo dočekali i Adamov veliki drugi rođendan. Samo slavlje je pričekalo povratak u Zagreb. Bitno nam je samo bilo da taj dan provedemo svi zajedno, obiteljski. Ali nismo odoljeli svratiti na komad torte; što je rođendan bez torte i puhanja svjećica?
A u sobi nas je dočekalo i iznenađenje – poklon od osoblja hotela.
Naša soba nije imala balkon da bi se na njemu družili jednom kad bi djeca zaspala bez da im smetamo. Zato smo, jednom kad je došlo vrijeme spavanju, i sami premoreni, jednostavno bi ubrzo zaspali i mi. Naravno, nakon malo zujanja po mobu i društvenim mrežama…
Realno, odmor s djecom se teško može nazvati odmorom. No to je i manje bitno. Bitno je da oni uživaju i da zajedno stvorimo lijepe uspomene. Ovo je bilo sasvim lijepo ljetovanje i drago mi je da smo ga imali priliku iskusiti. No, moram i priznati da se veselim onim aktivnijim ljetovanjima, kad klinci malo odrastu i kada ćemo moći okolo lutati i ići u prave obilaske i avanture. To će tek biti prava stvar!