Mostar, stari grad

Mostar. Igorov rodni grad. U njemu je proveo prve godine života. Radio belaje, trčao pred aute (još nosi uspomenu od bliskog susreta s Yugom 45 – mislim na krivi nos), stvorio prva prijateljstva… A onda je počeo rat i na silu se sve promijenilo. Igorovi su uskoro su napustili Mostar i više se nisu vratili.

Moj prvi posjet Mostaru bio je one godine kad smo se upoznali. Ljeto 2009. Iako smo se upoznali u Zagrebu gdje smo oboje tada živjeli, na ljeto smo uskladili naše posjete obitelji. On se vraćao kući u Drinovce, a ja kod rodbine u Imotski. Naravno, to što smo bili tako blizu značilo je da smo više vremena provodili negdje zajedno lutajući nego doma s obitelji.

Ali Mostar… Njemu sam se baš veselila. I nije razočarao. Istina, nikada nismo obilazili previše ostatak grada; uglavnom smo vrijeme provodili u starom gradu. Te kamene kuće i pločnici, trgovinice svakakvim sitnicama na obje strane ulice, novi Stari most, tirkizna Neretva… Sviđa mi se njegova vibra, raznolikost. Ono ozračje islamskog svijeta i kulture. I njihov poziv na molitvu preko razglasa cijelom gradu. Sve je to meni, koja sam odrasla u homogenom Zagrebu, bilo novo i drugačije.

A ja jako volim novo i drugačije.

I tako je posjet Mostaru postao naša tradicija. Jednostavno bi morali otići svaki put kad bi stigli u Hercegovinu. Šetali bi starim gradom, pili kavu i chillali uz Neretvu ili na nekoj od terasa s pogledom na grad. Obavezno bi se počastili ćevapima i nekom sitnicom, ogrlicom, pašminom…

Ovaj je put posjet bio poseban. Osim što je već prošlo dosta vremena od našeg zadnjeg izleta tamo, ovo je ujedno bio i prvi put da su u Mostar stigli i Adam i Kala. Putovati s malom djecom znači i prilagoditi “program” njihovim željama i mogućnostima. Tako da smo odlučili ovaj put malo promijeniti tradiciju. Samo malo.

Zadovoljili smo se igranjem s kamenčićima uz nikad bujniju Neretvu, malom šetnjom i sladoledom umjesto ćevapa (bakina kuhinja nas je razmazila i jedva smo čekali vratiti se kući na večeru). Uživali smo u društvu stričeva i šarmirali druge oko nas.

Sreća je u malim stvarima i ovo je nama bilo i više nego dovoljno. To i dvije babuške koje su klinci dobili za suvenire.

Slijedi nam još mnogo posjeta Mostaru. Mnogo ćevapa, sladoleda i novih suvenira. Ali, posebno se veselim onom posjetu u kojem će nas tata provesti kroz svoje djetinjstvo vodeći nas svojom starom ulicom, svojim igralištima i školom.

No, morat ćemo se još malo strpjeti do toga. U međuvremenu ćemo uživati u ostalim izletima i putovanjima. Uskoro nam slijedi još jedno koje jedva čekam doživjeti i podijeliti s tobom.

No, o tome malo kasnije… 😉