I Igor i ja smo kroz odrastanje mogli uživati u seoskom životu. On svakako više nego ja jer je na selu jedno vrijeme živio i tako bio uključen u brigu o životinjama i o polju. Ja bi tek navraćala svako ljeto, ali se mogu i ja pohvaliti traženjem kokošjih jaja po vrtu, hranjenjem svinja, okopavanjem krumpira… Još se sjećam razočaranja kad su jedno ljeto završili s okopavanjem dok sam ja u kući gledala Baywatch. Znam kako to zvuči, ali sam tada u tome stvarno uživala. Okopavanju, ne Baywatchu (da ne bude zabune).
Veseli me ideja da će naša djeca imati pristup oba svijeta, onom gradskom i onom seoskom. U svakodnevnom životu tu u gradu tempo je brz, ne provedemo vremena vani koliko bi htjeli a i ono brzo dosadi; uvijek jedno te isto. Ali kada odemo kod Igorovih u Hercegovinu, život malo uspori i imamo prilike doživjeti i nadoknaditi stvari koje u gradu uzimamo zdravo za gotovo. Kako bi se reklo, tamo imamo priliku “stati i pomirisati cvijeće”.
Kada su baka i dida udaljeni više od 450 kilometara, nema puno prilika za druženja. Oni s poslovima oko polja i domaćim životinjama nemaju mogućnosti često dolaziti k nama niti se duže zadržavati. Zato se obično biraju nekakve posebne prilike poput krstitki, rođendana. Ali, kada je prilika, odvažimo se i mi na put do njih. Kažem „odvažimo“ jer je tako dalek put sa tako malom djecom stvarno pothvat.
Sam put je bio težak. Odlučili smo putovati po noći s idejom da će klinci prespavati (većinu) puta. Mda… Već kod prvog (plačem primoranog) stajanja na autoputu, udaljeni niti sat vremena od Zagreba, razmišljali smo u kojem smjeru nastaviti. Vratiti se doma ili hrabro dalje prema Hercegovini. Hrabrost je ovaj put prevladala pa smo tako, nakon još nekoliko stanki i preko 8 sati putovanja (za put koji inače traje 4,5 sati), napokon stigli.
Iako smo kod njih došli usred noći, odmah nas je pozdravio pijetao. Tek toliko da najavi svoje postojanje i ono što nas sutra čeka za vidjeti. A čekali su nas pijetao i kokoši, psi, mačke, svinje (ili kako je Adam odmah ispravno naučio ih zvati „gude“), skuter… I traktor. Ne smijem zaboraviti na traktor.
I tako, dok sam ja većinu dana ipak provodila sa superuspavanom Kalom unutra, Adam je većinu vremena provodio vani na otvorenom. Jednostavno je bilo previše posla, previše toga za vidjeti da bi mogao sjesti i odahnuti. Trebalo je nekoliko puta dnevno obići sve životinje, „voziti“ traktor i didin skuter, naučiti reći psu Timmyu „ne“ kad ga odluči gurkati i skakati po njemu, obići obližnja polja da se vidi kako napreduju npr. krumpiri, jagode…
Sve je to njemu već otprije poznato. Odavno već gledamo životinje i prijevozna sredstva u slikovnicama ali upoznati ih uživo je sasvim druga stvar. Evo, prošlo je već 2 mjeseca od našeg posjeta a on i dalje priča o traktoru i rokće i kukuriče po stanu.
Kada ćemo opet ići, ne znam. Nažalost, dalek je to put da bi se s mališanima često prolazio. No oni će rasti i bit će lakše putovati. A onda će se moći i više uživati u selu. Baka i dida će se, bez sumnje, itekako pobrinuti za to.