Naš mali talijanski road trip

Rim. Vječni grad.

Ovaj naš mali road trip nije nikako bio u planu. Nastupio je spontano i to je svemu dalo samo dodatnu čar. Ići na put bez prevelikog planiranja i dugog iščekivanja, to je za mene bilo prvi put.

Naime, sve je počelo s jednom porukom. Onom u kojoj nas je Igorov rođak iz Kanade, kod kojega smo proveli naš medeni mjesec, pozvao da se njemu i njegovoj obitelji pridružimo u Rimu na par dana prije njihova povratka doma. Bili smo polaskani pozivom i dobro se nasmijali toj ideji. Kao da je tako lako odlučiti se na taj put autom s dvoje male djece i svega 3 dana za pripremu. No, jednom kad je smijeh stao, počeli smo ipak razmišljati u smjeru „what if…“.

Realno, ne treba nam puno pripreme. Tih par dana je sasvim dovoljno da operemo i spakiramo robu, osmislimo put i kupimo osiguranje. Počašćeni smo bili smještajem tako da ni financije ne bi puno otrpjele… I tako došli do zaključka – zašto ne?

Volimo putovati i za to nam stvarno ne trebaju isprike. No, uzmemo li u obzir da ćemo se ovako moći usput podružiti s jednom od najdražih nam obitelji, onda ustvari ne bi trebalo biti ni dvojbe.

Prva je stanica bila Venecija. Stigli smo predvečer, Adama oduševili vožnjom u vlaku i provozali se vaporettom do Piazza San Marco. To im je ujedno bila i prva vožnja brodom. S velikim su zanimanjem pratili ostale brodove i gondole kao i svako naše pristajanje uz pristanište.

Tamo smo odmorili. Fotkali, pojeli i pustili klince da se igraju i rastrče. Napravili su pravi mali show za druge turiste loveći se, držeći za ruke i grleći se. Lutali smo malo ulicama do mosta Rialto i počastili se sladoledom prije povratka do auta.

Nastavili smo put kasno i, uz nekoliko pauza za odmor, u Rim smo stigli rano ujutro.
Čekajući da nam se soba oslobodi, vrijeme smo odlučili prikratiti u njihovom zoološkom vrtu koji je bio u blizini. I tako smo se malo podružili sa žirafama, slonovima, majmunima… I medom. 😊

U narednih par dana smo se družili, obilazili znamenitosti i spavali u hop on – hop off busu. Ok, ne svi, al Kala je, a nama je to bio dobro došao predah i, naravno za Adama, mala avantura.

Naše mjesto nalaženja bile su Španjolske stube.
Obišli smo cijeli Koloseum od vrha do dna.
Prskali se u fontani di Trevi.
Valjali se po podu u Vatikanu (ok, to opet samo Kala, ali je stvarno uživala u tome).
Ručali u Hard rock cafe-u i večerali u sklopu ljetnog festivala Lungo il Tevere uz rijeku Tiber gdje smo ostali do kasno šetajući niz njenu obalu škicajući štandove usput.

Uživali smo u dobrom društvu. Cijela obitelj Igorova bratića imali su neograničeno strpljenje polako prateći naš dječji tempo hodanja, prilagođavali se našim potrebama i odlično zabavljali klince. Najviše Adama koji je puno otvoreniji, ali čak je i Kala, koju inače ne možeš odvojiti od mene, pala na njihov šarm.

A klinci… Oni su prave zvijezde ovoga puta. Apsolutno cijeli put su odradili bez scena i prigovaranja. Iako ni sada nismo ganjali neki tempo, ipak je ovaj put bio zahtjevniji od onog Londonskog. Iskreno im se divim i presretna sam kad vidim da uživaju u svemu tome.

Na povratu smo planirali napraviti pauzu i odmoriti u Firenci. No, doslovce na samom putu smo ipak odlučili posjetiti Veronu. Firenca će već doći na red, no činilo nam se bolje napraviti pauzu predvečer i odluka je brzo pala na Veronu.
I bila je to dobra odluka.

Bila je to tek kratka pauza u kojoj smo uživali u predivnoj panorami Verone kod zalaska sunca. Vrludali smo kamenim ulicama njenog centra. Škicnuli Julijin balkon i oduševili se sa svjetlećo – letećim igračkama kojom je tata morao razveseliti Trubu i Medu…

Bila su to otprilike 2000 kilometara u 5 dana. 3 grada. I sve to na ho-ruk.
I ponovila bi sve to odmah sad da imam priliku.

Sad znamo da uz nas imamo prave male putnike i da bez brige možemo dalje planirati naše daljnje avanture.
Naravno, to obavezno pred tatinim objektivom da zauvijek ovjekovječi.