Čudan je to osjećaj. Imati, pa nemati. Izgubiti nešto što, zapravo, još nisi ustvari ni imao.
Bili smo tada zajedno već 5 godina, živjeli skupa 3 i pol i bili u braku skoro godinu dana kad sam počela osjećati želju za djecom. Jednom me i frendica pitala da joj objasnim taj osjećaj, tu potrebu koju osjećaš za svojom bebom, ali u tome jednostavno nisam uspjela. To je nešto što moraš osjetiti da bi znao.
Kao i većina, i mi smo jedno vrijeme proveli važući je li sad pravo vrijeme za to, postoje li još neke stvari koje bi htjeli srediti ili proživjeti prije nego se naš svijet u potpunosti promijeni. I za cijelo vrijeme, moja je želja samo rasla.
Dok se nismo odlučili da je ipak to to. Vrijeme je da krenemo raditi na bebi.
Sasvim neočekivano, uspjeli smo iz prve. Još se sjećam kako sam se iznenadila kada sam na testu vidjela te dvije crtice. Iako planirano, bilo je ipak neočekivano da uspijemo „iz prve“. I odjednom, umjesto potpune i blažene sreće, mene je prvo obuzeo šok, a zatim i briga.
Moje misli, koje su dotad bile potpuno ružičaste i u kojima sam se samo mazila i uživala sa svojom bebom, sada su se promijenile. Umjesto same romantike, počela sam shvaćati što je zapravo pred nama – zadaća u kojoj se moramo pobrinuti se da to dijete bude sretno, zdravo i odraste u dobru osobu. I to me, u tom trenu, malo uplašilo.
Da dobit ću bebu, no hoću li ja biti dobra majka koja će mu sve to moći pružiti?
Jer sad je to – to. Test je pozitivan, beba je na putu i nema više nazad. Spremna ili ne, beba je već tu.
Da se razumijemo, bila sam ja sretna. Samo mi je trebalo malo vremena da se na sve to zapravo naviknem.
Prvi smo ultrazvuk odradili dosta rano, s otprilike 5 tjedana jer smo taj vikend išli na put u Hercegovinu da provedemo Uskrs (a ujedno i našu prvu godišnjicu) s Igorovom obitelji. Vrag mi nije dao mira i htjela sam samo potvrdu da je sve ok, da ne bi bila slučajno vanmaternična trudnoća i nešto ne krene po zlu dok smo na putu. No, dobila sam zeleno svijetlo, sve je ok i možemo sigurno na put. Beba se još nije vidjela, ali s obzirom na ranu trudnoću, to nije bio razlog za brigu.
I tako smo se veselili našem putu. Odlučili smo uokviriti sliku s ultrazvuka i pokloniti je kao „uranjeni“ božićni poklon Igorovim roditeljima i na taj im način obznaniti da će postati baka i djed, i usput, opravdati naš nedolazak te godine za Božić dolje.
Na sam dan puta, nekoliko dana nakon prvog pregleda, primijetila sam blago krvarenje. Ma čak ni to, više kao neki spotting. Naravno, odmah sam se naručila na pregled. I dok sam čekala na njega, slušala sam doktoricu kako je sve to normalno, da je trudnoća tj. beba u našem tijelu strano tijelo i da ponekad naše tijelo reagira blagim krvarenjem… A onda je pregled započeo i ona naglo ušutjela. I nekako je sve bilo jasno.
Beba i dalje nije bila vidljiva iako bi tada sa svojih skoro 6 tjedana trebala već biti tu. Nije htjela odmah donositi konačne zaključke, na kraju krajeva, možda je ovulacija bila kasnija pa onda ni nije sad još ni nužno da se beba pokaže i naručila me na ponovni pregled za tjedan dana. Tad će se sigurno moći znati. I ja sam se nadala, iako sam zapravo trebala znati, ciklusi su mi oduvijek bili točni.
Taj tjedan je prošao, a bebe i dalje nije bilo.
Dobila sam uputnicu za kiretažu i otišla u bolnicu na još jedan, zadnji pregled prije postupka. On je samo potvrdio što smo već znali i ukazao na to da je već i moje tijelo pokrenulo samo postupak čišćenja. A doktor… Dogovorio je kiretažu s odgodom da mi da vremena da vidimo hoće li sve „otići“ samo i nastavio pjevušiti sebi u bradu.
Imala sam tu sreću da je sve to prošlo samo od sebe, da nisam morala prolaziti nikakve invazivne postupke. A ipak, ideja u kojoj je moja nesuđena beba samo završila na nekom ulošku i kasnije smeću, bila mi je horor.
Sve se to činilo teško i nestvarno. Shvaćala sam ja što se događa, ali kao da mi glava i osjećaji nisu bili u korak sa zbivanjima. Kako prihvatiti da sam izgubila dijete prije nego sam uopće do kraja prihvatila trudnoću? I mogu li ustvari uistinu osjećati gubitak bebe kad nje zapravo nikad nije ni bilo?
U svemu tome, Igor i ja smo se zbližili još više. Ljudi zaboravljaju da i očevi tada gube dijete. A izgubili smo ga oboje. Sjećam se da tada nismo puno pričali o tome. Samo smo bili skupa, grlili se i bili tu jedno za drugo.
Puno nam je tu pomoglo i putovanje u Portugal kojem smo se već dugo veselili i koje smo dobili na poklon za našu prvu godišnjicu. Iako smo ga zbog tih pregleda morali pomaknuti, dobro nam je došao taj odmak od svega. Tih tjedan dana provedenih tamo, mi nismo bili neki roditelji koji su upravo izgubili trudnoću. Ne, bili smo mi, zaljubljeniji jedno u drugo nego ikad prije.
Bilo je trenutaka ipak kad bi se svega sjetili. Nisam se mogla oteti dojmu da je svijet ostao bez jedne duše manje i razmišljati što se s njom dogodilo… I truditi se da ipak prestanem s tim pitanjima na koje odgovora nema.
S vremenom, prihvatili smo ideju da je tako moralo biti. Da je očito već u samom početku krenulo nešto po krivu i da se priroda i moje tijelo pobrinulo za to. To mi je nekako pružilo utjehu i mir.
Iako smo dobili zeleno svijetlo da odmah možemo raditi na drugom djetetu, nama je ipak trebalo malo vremena. I nakon nekoliko mjeseci, razveselila nas je ponovno ta druga crta na testu.
Sreća se miješala sa strahom. Već sam znala da možemo ostati trudni, no brinulo me mogu li ja tu trudnoću iznijeti do kraja i dobiti svoju bebu. I zato nikad neću zaboraviti trenutak kada sam prvi put čula njegove otkucaje srca. Bio je tu, i bio je stvaran.
Naš Adam. Naše dugino dijete. Njegovo postojanje, uostalom baš kao i Kalino, još uvijek me ponekad ostavlja bez riječi. Gledati u savršenstvo i zvati ga svojim…
Ja sam ustvari jedna sretna mama Adama i Kale i jedne male mrvice koja, uokvirena, zauvijek spava pokraj nas. Jer, baka i dida nikad nisu dobili taj poklon.
Zadržali smo ga za sebe.