Naviknuti na auto, već dugo nismo koristili javni gradski prijevoz. Jednostavno nam je auto bio komotnija, brža i lakša opcija. No vozili se u njemu ili bili vani u šetnji svako malo bi pokraj nas prošao bus ili tramvaj. Jedno vrijeme su bili pravi hit. A i dan danas, ležeći u krevetu naše sobe, Adam zna prepoznati zvuk busa dok nam prolazi pokraj zgrade.
Već smo koliko puta bili govorili da bi trebali jednom sjest s njime i provozat se u krug s busom. Tek toliko, bez nekog cilja ili namjere. Samo zbog doživljaja. I stalno smo odgađali.
Sad kad su malo popustile vrućine, ja sam se zaželjela avantura. Izbjegavajući vrućine ujutro i radeći popodne na svemu pomalo, većinu ljeta sam provela u kućnom pritvoru. Također, izlazak u kvartovski park više nije fora. Sada želim više. Otići do grada, biti turist u vlastitom gradu. Voditi Adama okolo da i njemu proširim njegov svijet.
Takvi izleti su idealni za prikratiti vrijeme dok smo solo. Klincima će vani biti puno zanimljivije, vrijeme će brže proteći a i sve to bi trebalo biti lakše za radnog vremena kad su (pretpostavljam) manje gužve i nervoze. No, to znači da nema tate i auta i da će na red napokon doći javni gradski prijevoz.
Mi volimo zajedno podijeliti što više “prvih” stvari, ma kako male one bile. Prvi sistematski, prvu dohranu, prvo kušanje sladoleda… Ma puno toga. Tako i prva vožnja tramvajem i busom nisu bile iznimka. I zato smo odlučili da naš prvi takav pothvat bude kratki izlet s tatom kad se vrati s posla. Svi zajedno, obiteljski.
U blizini imamo i tramvaj i bus tako da smo mogli u jednom izletu isprobati oboje. Obukli se, napunili ruksak najnužnijim, upregnuli Kalu u nosiljku i krenuli. Bilo je čudno samo proći kraj našega auta i produžiti dalje. No produžili jesmo i uskoro bili na tramvajskoj stanici. Imali smo sreće i tramvaj je došao brzo. Sedmica. Adam je samouvjereno ušao i sjeo na sjedalo. Baš kao da je to napravio već 100 puta dosad. Ipak, njegov osmjeh i iskre u očima su odavale pravo uzbuđenje.
Svega par stanica dalje, stigli smo do Avenue Malla koje je bilo naše odredište. Izašao je iz tramvaja bez imalo žalbe i kao veliki nastavio dalje. U shopping centru smo se počastili sladoledom, tek toliko da ovaj izlet bude još posebniji. Ujedno je to bila i prilika da Kala pokaže svoje oduševljenje. Iako je bila ravnodušna na tramvajsku vožnju, na sladoled je itekako živnula. Da sam si dozvolila makar trenutak nepažnje, sigurno bi ga se dočepala. Srećom, znala sam s kime imam posla pa sam ga držala na sigurnoj udaljenosti.
Bez velikog zadržavanja odlučili smo se vratiti nazad. Ovaj put je bio red na vožnju u busu. Da iskustvo bude potpuno, još na vratima centra smo vidjeli da je koji stiže na stanicu upravo naš bus te smo bili primorani potrčati ne bi li stigli na njega. Ulovili smo sjedalo odmah kraj vrata i Adam je cijelu vožnju proveo upijajući sve oko sebe. Pratio je otvaranje vrata na svakoj stanici, gledao kroz njih van i ljude koji se izmjenjuju. Nažalost, i ta je vožnja kratko trajala. Tek nekoliko stanica.
Sve u svemu, bio je divan izlazak. Adam je, baš kao i Kala, super podnio vožnju javnim gradskim prijevozom. I sada sam mirnija za one buduće naše avanture u koje ćemo se upuštati mi sami. Još se samo treba odlučiti kamo ići prvo. No to su slatke “muke”.
Jedva čekam.