Obožavam luna parkove! Obožavam! Što se nema voljeti? Blještavilo, muzika, adrenalin, sladak junk food… Sve to čak ni česte gužve koje su gotovo obavezna „nuspojava“ ne mogu pokvariti. Jedna od mojih najdražih sjećanja su s božićnog velesajma kad s ekipom iz škole išli u lunić. Išli bi na sve “strašne” vožnje s onom na Rangeru kao najstrašnijom i meni najdražom.
Čudno je to… Jednom kad dobiješ djecu, obožavaš im otkrivati nove stvari, s njima ih prolaziti i uživati u njihovim reakcijama. Oni su još mali, tek smo počeli otkrivati svijet i isprobavati stvari. Veselim se svim tim novim otkrićima, bilo malim ili velikim. A luna park je za mene veliko otkriće.
Večeras smo na povratku doma primijetili da su postavili luna park kod Inine zgrade kod nas u Novom Zagrebu. Pogled su nam odmah privukla sva ta svijetla i odmah smo se složili da moramo ići. Ionako smo planirali nekamo izaći tada, ali smo razmišljali bili samo o odlasku u park. Tako da je ovo ispalo sasvim spontano čime je dojam samo ispao još bolji.
Standardno, Kalu sam namontirala u nosiljku, Adama primila za ruku i krenuli u naš prvi posjet luna parku. Adam više otkriva svoje uzbuđenje kod već poznatih stvari. Onda kada već zna što ga očekuje i tome se veseli. Kod novih stvari, preuzme ulogu promatrača. Sudjeluje u manjoj mjeri, više proučava i tada mu je teško pročitati što misli ili osjeća.
Tako je i sada. Ušao je u park i samo gledao oko sebe velikim očima. Prvo je na redu bio klasik – autići. Igoru u krilu, s rukama na volanu napravili su nekoliko pitomih krugova, bez poznatih sudara.
Sljedeće na redu bila je vožnja na gusjenici. S obzirom na to da se radi o “većoj” vožnji, tata je opet bio u pratnji. Iako drugačije ni ne bi išao na tu vožnju, tatina prisutnost je pomogla da se osjeća sigurnim u onim trenucima kad bi gusjenica ubrzala. To se ipak ispostavilo da mu je bilo previše i nije ga se dojmila.
Dalje smo pustili ga vidimo za što će on pokazati interes. Uslijedila je vožnja na vrtuljku i “vatrogasnom kamionu”. Iako nije pokazao da se toga boji, nije pokazao ni oduševljenje i prije kraja vožnje je objavio da “je gotova” (da, uz mene doma i tete u vrtiću za neke stvari govori u ženskom rodu). 😊
To ne bi bilo to da se nismo počastili s nečim slatkim. Ovaj put su to bile fritule. Kao i obično kad je hrana u pitanju, tu se vidjela iskra uzbuđenja. Smjestio se udobno u stolicu i vrlo stručno navalio na njih.
Uskoro je bilo vrijeme za krenuti doma, no ne prije nego se još jednom ponovila vožnja autićima. Ovaj put su imali i jedan slučajan sudar koji je, na naše iznenađenje, Adama oduševio. Napokon nije mogao sakriti uzbuđenje. Baš kao što nije mogao sakriti ni razočarenje i tugu što odlazimo. Plakao je cijelim putem do doma jer “on hoće tamo!”.
Svakako ćemo se ubrzo vratiti. Ovaj put sam ja nosila Kalu koja je cijelo vrijeme u tišini samo promatrala sve oko sebe. Zasada je imala ulogu promatrača i veselim se trenu kada će i ona odraditi svoju prvu vožnju. Ali do tada mogu uživati u Adamovim. I sljedeći put će tata nositi Kalu, a ja ću guštati u vožnjama.