Bilo je ovo dugo, toplo ljeto. Ok, možda manje toplo nego prijašnjih godina, ali definitivno je bilo dugo. Ovo je bilo jedno od najljepših, ali i napornijih ljeta. I sada, stiže jesen i bliži se vrijeme vrtića…
Can I get a hallelujah?
Ako ćemo najiskrenije, rastrgana sam između dva „ne-a“. NEstrpljenja i NErvoze.
Adam, koji je već uhodan u vrtić i s kojim, srećom, nismo imali gotovo nikakvih problema s prilagodbom ili daljnjim pohađanjem, sprema se za povratak u vrtić. Tamo je u zadnjoj godini naučio toliko toga i stekao prve, prave BFF-ove. I iako on sad spominje kako ne bi htio ići u vrtić, znam da jednom kad se vrati i vidi svoju ekipu da će im se opet veseliti.
A tu je i Kala koja ove godine kreće po prvi puta i za koju se brinem kako će njena prilagodba proći. S jedne strane, ona je jako otvorena, super se snalazi u društvu i odmah se ubacuje u središte zbivanja. S druge pak strane, još je jaaaako privržena meni i strah me da to odvajanje ne bude previše stresno. Za nas obje.
Ali, iako sam trenutno nezaposlena i jesam doma i mogu brinuti o njima, ipak smo ih oboje prijavili za vrtić. Drago mi je da sam imala takvu situaciju koja je dozvolila da ostanem s njima malo dulje doma, da ih ne moram davati u vrtić onako malene, s godinu dana. Ali sad smatram da je vrijeme da se krene. Oboje bez pelene, samostalno jedu i već znaju (više – manje) reći što žele, mislim da su skroz spremni za vrtić, tu igru, učenje i prijateljstva.
A spremna sam i ja, što se najviše vidi u ovom zadnjem tjednu prije vrtića… Iako mi je bila želja iskoristiti ga do maksimuma, ići u neke male avanture s njima, planovi su se drastično promijenili. Je li do promjene vremena, moje štitnjače ili jednostavnog zasićenja, nije zapravo ni bitno. Bitno je jedino da su mi živci kraju i da sve češće reagiram loše, nestrpljivo i živčano.
Nakon više od 3 godine non – stop majčinstva, uvijek s nekime doma o kome treba voditi brigu, mislim da je došlo vrijeme i da se malo više posvetim sebi.
I dolazimo sad do one ideje, onog pitanja iz upitnika koji ispunjavamo tijekom prijave, prije razgovora za vrtić… Što ja, za sebe, očekujem od vrtića? Ili bolje rečeno, o čemu maštam, kako će ovih prvih mjesec – dva izgledati…
Veselim se toploj kavi popijenoj u miru i tišini. Ili u dobrom društvu, ali opet u miru.
Veselim se ponekom vraćanju u krevet nakon što ih ostavim u vrtiću. Vjerojatno ionako neću moći tada spavati, ali se ne bi bunila niti protiv malo izležavanja.
Veselim se generalki stana. Bacanju suvišnih stvari i ribanju kupaonskih fuga (nisam normalna, znam).
Veselim se svih sitnim mogućnostima i slobodi da napravim što hoću, kad hoću (dokle god je u tih cca 7 – 8 sati dok sam solo).
Najviše od svega, veselim se poslu. Da napokon imam nešto više svoje, nešto čemu se mogu posvetiti iz svoga gušta i biti korisna i van obiteljskih poslova. I naravno, zaraditi.
Ne mogu zapravo vjerovati da je to skoro tu. Još svega par dana i sve će to pomalo biti moguće.
Moram li napomenuti kako to jedva čekam?