Zanimljivo mi je kako u životu nikad ne znaš gdje ćeš završiti.
Zaljubljivala sam se i odljubljivala puno puta. No, sve je to nekako bilo prolazno i površno. I zapravo mi je veza s Igorom ona koju bi mogla reći da je moja prva normalna, prava veza. Prva u kojoj sam se stvarno osjećala dobro. I nije da je bitno niti da sam o tome unaprijed previše razmišljala ili pridavala tome veliku važnost, samo nikad nisam mislila da će mi ona prva veza biti i zadnja. Ali je, s obzirom na to da sam potpisala „dok nas smrt ne rastavi“ i da sada, nakon gotovo 10 godina što smo zajedno, i dalje mislim da je najbolja.
I onda sam poželjela biti mama. I želja mi se ostvarila isprve, samo da bi ubrzo saznala da trudnoća nije uspjela. I to je izazvalo strah da možda nešto nije u redu sa mnom i da možda nikad neću moći iznijeti trudnoću do kraja i postati mama. Ali jesam. I to dvoje najdivnije djece na svijetu.
Završila sam srednju. Upisala i nikad završila faks. Radila sam općenite poslove. One za koje nije potrebno predznanje, iskustvo… One koji te ničim ne potiču niti pružaju prilike za napredovanjem i ne izazivaju te da postaneš boljom osobom.
I upravo nakon završetka jednog takvog iskustva, počela sam maštati o svome vlastitome poslu. Tada je to stvarno bila samo luda zamisao jer nisam uopće imala ideja čime bi se mogla baviti. Samo su mi se svidjeli benefiti imanja svog posla.
Ne raditi za nekoga drugoga, pod stalnim pritiskom da daš što više za što je moguće manju plaću. Ne raditi u smjenama tako divljim da doslovce ne možeš ni yogu upisati jer znaš da nećeš moći otići na pola tih satova mjesečno. Ne utapati se u monotoniji i besmislenosti posla koji radiš a ne voliš.
I sada kad sam postala mama, samo još više ima smisla. Ne brinuti o tome hoće li mi poslodavac prigovarati ako zbog bolesti klinaca moram uzeti bolovanje. Ili hoće li mi plaća na koju računam biti zbog toga drastično smanjena…
No, začudo, kad sam postala mama i počela pisati kolumnu za časopis Mama&beba, nakon koje se rodila ideja imanja svog bloga, shvatila sam da sam se počela zaljubljivati u grafički dizajn. Nije to bilo ništa ozbiljno u što sam se svesrdno bacila. Na kraju krajeva, s dvoje male djece nisam ni mogla koliko sam htjela, no opet dovoljno da uživam u tom procesu i polako se učim svakim danom biti bolja.
Tako se na kraju rodila ideja za posao. Kreativan, zabavan i ispunjavajući. Tu ću te još malo držati u neizvjesnosti o detaljima o čemu se zapravo radi dok ne bude finalizirano sve do kraja.
Ali, jednom kad je Kala krenula u vrtić napokon sam mogla posvetiti se tome. Isprva sam planirala proći radionice i tražiti potporu za samozapošljavanje od strane HZZ-a, no u pravo vrijeme mi je na Facebooku iskočio novi natječaj od grada Zagreba, u suradnji s Plavim uredom, u kojemu se dijele poticaji za proizvodnju.
I odlučila sam probati. Prvo ne mogu naglasiti dovoljno koliko su me djelatnici Plavoga ureda oduševili. Njihov pristup, predanost i volja… Ma nemam riječi kojima bi to opisala, a to se stvarno rijetko događa. U svakome slučaju, ako si ikad razmišljala u smjeru samozapošljavanja, moja preporuka je da se svakako obratiš njima.
Uglavnom, u zadnja 2 – 3 mjeseca radila sam na razvijanju ideje i izradi poslovnog plana. Bio je to ponekad frustrirajući proces s obzirom na to da ga je trebalo napraviti jaaako detaljno, no upravo mi je to pomoglo da se ideja iskristalizira i još bolje budem svjesna onoga u što se upuštam.
I malo je reći da sam bila presretna kad sam shvatila da se sve to isplatilo – dobila sam potporu.
Još cijeli proces nije gotov. Novce tek trebam dobiti, opremu nabaviti i baciti se na posao. Velik dio posla je obavljen i sada ponosno mogu reći da sam ovih dana otvorila svoj obrt. Sada sam sam svoj gazda. Vrlo sam uzbuđena, uz zdravu dozu strahopoštovanja pred onim što slijedi.
Znam da su preda mnom još drugi izazovi, puno posla i da sve ovo ne znači da će to biti lako. Ali, ovisi samo o meni. Dati ću sve od sebe da budem u tome najuspješnija i da ću u svemu tome i uživati.
O tome ću više drugi put. Samo da sve to sada stvarno krene….